Od velike zabrane ispijanja pića na javnim mjestima u Rijeci, zasad ipak ništa. Naime u petak i subotu u Rijeci se održao 5. Student Day festival, pa su ulice vrvjele mladim ljudima i alkoholom. Nisam vidjela niti jednog komunalnog redara, a i policije je bilo u tragovima. Festival je bilo lociran na Delti, gdje je glavna bina bila u šatoru, dok je alternativna bila u zgradi Export drva (elektronika, techno, house).



U petak je publika uživala u melodijama S.A.R.S.-a, Postolara Trippera, Darka Rundeka, Morsa i drugih. Već oko 9 sati na Delti nije bilo moguće naći slobodnu klupicu, pa je većina okupljenih sjedila na podu. Prvotni pokušaj ulaska na festival neslavno je propao kada smo shvatili da se torbe pregledavaju, a nama je ostalo još pića. Ostali smo tako još neko vrijeme pred ulazom, slušajući Trippera iz daljine dok nije ponestalo pića. Nakon ulaska dočekale su nas hostese sa letcima za besplatno piće, što smo rado prihvatili. Stvar naravno nije bila tako jednostavna da dođeš na šank, mahneš letkom i dobiješ cugu. Trebalo je lajkati stranicu, shareati, i još par koraka koji su bili prekomplicirani za već nestrpljivu rulju. Akcija „besplatna cuga“ tako je neslavno propala. Ništa strašno s obzirom da je cijena lovranskog/bambusa od pola litre bila 20 kn što je prihvatljivo.



U tom trenutku Rundek kao da je osjetio da je vrijeme da digne atmosferu, pa se popeo na binu. Vrhunski je odradio posao otpjevavši sve one stvari kojima se publika nadala, sve do vrhunca kada je svojim Apokalipsom publiku bacio u trans.

Dolaskom S.A.R.S.a na scenu šatorom se prolomio miris marihuane, na što zaštitari nisu obraćali pozornost, niti je bilo policajca koji bi navedeno spriječio. To je vjerojatno jedan od razloga zašto je S.A.R.S. dobio i najveće ovacije iz publike, s obzirom da su i oni sami konzumenti i ne bih se čudila da su zapalili na bini. Od Debelog lada, preko sada popularne Lutke do kraja nastupa atmosfera je bila usijanija nego što sam prvotno očekivala.
Sve navedeno odvijalo se u šatoru, dok su iz Export drva dopirali snažni tuc-tuc zvukovi, i gdje je publika više djelovala hipnotizirano nego euforično. Složili smo se da je na obje bine i više nego kvalitetna muzika i atmosfera, ovisno o onome što volite čuti. Službeni aftermovie pogledajte na slijedećem linku :

Aftermovie SDF Rijeka


Velike pohvale, a ovo nikako ne smijem zaboraviti, organizatoru za iznimnu čistoću Toi Toi wc-a. Usudila bih se reći- do sad neviđenu. U prvom djelu večeri su čak mirisali ugodno i nije bilo potrebno držati dah da biste ušli u kabinu. Posjetioci wc-a su bili toliko šokirani da je sljedeći dan čak osvanulo par statusa sa pohvalama istog tipa.

U subotu nisam bila, valjalo se oporaviti od prethodne noći, ali čujem i čitam da je bilo odlično. Sve u svemu, jedan od boljih SD-a do sada, a wc-ima dodjeljujem (barem do ponoći) visokih 5/5 zvjezdica. Živjeli.

Ana Marija Tomašić

Napokon sam se, nakon skoro dvije godine, uspjela priviknuti na česta, višesatna putovanja autobusom iz jednog grada u drugi. Ono na što se neću valjda nikad navići jest način na koji se s putnicima postupa, unatoč skupim autobusnim kartama. Sve češće upravo iz tog razloga, biram alternativne oblike prijevoza.

BEZ IZBORA I OPCIJA
U Rijeci, mom rodnom gradu, na autobusnom je kolodvoru moguće kupiti kartu samo lokalnog prijevoznika koji drži monopol na tom području, ili tvrtke koja s njima surađuje(tko zna,zna, tko ne zna-googlaj). Službeno, na šalterima bi trebalo biti moguće kupiti kartu ostalih prijevoznika, bez obzira što im se sjedište ne nalazi u Rijeci, ali tete na šalterima će si vjerojatno radije iskopati lijevo oko nego prodati konkurentsku i jeftiniju kartu. To sam shvatila nakon polusatne rasprave s dotičnom tetom, kada mi je na kraju prodala najskuplju moguću kartu, pod izlikom da za druge autobuse nema više mjesta. Osim ovog incidenta, još sam nekoliko puta svjedočila maltretiranju putnika na isti način. Jedna je djevojka prije nekoliko tjedana pokušala objasniti gospođi iza stakla da je na internetu provjerila vozni red i da želi kartu za taj i taj autobus- cura zna što želi. Teta iza stakla na to je stala uvjeravati djevojku da su ti podaci stari i nevažeći (a nisu bili!), te joj nije prodala kartu, uz prijedlog da sljedeći put u Zagrebu kupi povratnu. Od tada to i činim, ukoliko ne idem autom.

GALAMOM DO ŽELJENE DESTINACIJE
Navedeno je, nažalost, samo početak autobusne agonije. Ako ste nesretnik pa naletite na vozača koji ima loš dan, naučila sam da će dati sve od sebe da putnicima bude jasno tko je glavni. Svjedočila sam vozačevom dizanju tona na najobičnije „Kada stižemo?“ ili „Je li ovo za Zg u 15h?“ . Jednom mi prilikom vozač nije dopustio da uzmem ruksak s laptopom u autobus, iako je bio poluprazan, pa mi je nakon plaćenih 8 kn za prtljagu (koja sa prtljagom nema veze, s obzirom na to da imam ručne torbe veće od tog ruksaka) poručio da sama spremim svoju torbu u prtljažnik jer ga bole leđa. Navedeno bih mogla razumjeti da sam mogla vidjeti kako su ipak nekome s istim problemom nekad izašli u susret , ali moje oči tome nisu svjedočile a ovakvi zahtjevi vozača su sve češći.
Naprotiv, prije nešto manje od mjesec dana, vozač nije htio pokrenuti autobus jer je dečko koji je sjedio iza mene držao torbu na susjednom sjedalu. Dečko nije gotovo ništa govorio osim ponavljanja : „Ali ima puno mjesta, a ja stvarno nemam 8 kn“, dok je vozačev glas odjekivao autobusom.



TKO ČUVA PRTLJAGU?
Frka s prtljagom ne bi bila tolika da se prtljaga uistinu za tih 8 kn čuva. Ali ni to ne funkcionira kako bi trebalo. Dva mjeseca nakon što sam došla u Zagreb, sjedila sam na autobusnom u Zagrebu,na peronu 404 i uvlačila zadnje dimove cigarete prije polaska za Rijeku. Tada su pored „mog“ autobusa protrčala dvojica mladića, zgrabila putnu torbu iz prtljažnika susjednog autobusa dok je vozač,baš kao i ja, uživao u nikotinu. Činilo se da je u stanju šoka što je torba ukradena njemu pred očima, jer se par sekundi nije uopće pomaknuo. Cijelim sam putem razmišljala kako toj putnici sigurno nitko neće nadoknaditi izgubljeno, bez obzira što je plaćanjem torba postala njihova odgovornost. Od tada, na kolodvoru torbu stišćem uz sebe kao da je od zlata, a svatko mi je sumnjiv.


Putnici svoju kartu skupo plaćaju, i dugo se voze, pa bi se s obzirom na to autoprijevoznici trebali i ponašati, a uzevši u obzir da su stranice poput Tražim prijevoz sve popularnije, ljubaznije konkurencije ima. Uostalom, u Lijepoj našoj ima toliko nezaposlenih, da bi se sigurno za svakog takvog nepristojnog djelatnika, dalo naći barem 4 pristojne zamjene. Takve rijetko susrećem, pa sve rjeđe očekujem ljubaznost kada se bliži vrijeme puta, a sve rjeđe ju i dobijem. Ipak, nadam se da će me uskoro neki pristojni vozač potpuno razuvjeriti, pa ću onda njemu posvetiti cijeli post od silnog iznenađenja.

Ana Marija Tomašić

Film koji se na internetu može naći pod nazivom „The most shocking psychiatry documentary ever“ privukao je moju pažnju (kao što je i bila namjera) upravo naslovom i preporukom prijatelja. Sam naslov ukazuje da vas film neće ostaviti ravnodušnima. Prije gledanja, istražila sam podatke o nastanku filma do kojih je izrazito teško doći iako se na forumima nagađa da iza djela stoji Scijentološka crkva. Bilo kako bilo, povijesne činjenice iznesene u filmu je moguće provjeriti i nepobitne su.

(Fotografija iz filma, prikazuje staru metodu psihijatrijskog liječenja cjeđenjem krvi iz žila pacjenata)

Ovaj se dokumentarac prvenstveno bavi odnosom psihijatrije i profita, te kako taj najvažniji odnos utječe na pacijenta. Objašnjava povijesni razvitak i suradnju psihijatrije i farmacije, te kako je upravo ta suradnja ono što određuje koliko ćemo i kakvih tableta progutati. Kako ne bih prepričavala cijeli film dio po dio, istaknuti ću ono što se meni posebno urezalo u pamćenje.


Naime, film objašnjava kako psihijatri zapravo kolektivno odlučuju koje će se nove pojave u ljudskom ponašanju proglasiti bolestima podižući ruke (kao u Saboru) te onda s obzirom na izglasano, s farmaceutima dogovaraju što će koristiti za „liječenje pacijenta“. Najzanimljivije u cijeloj priči jest što psihijatri sami priznaju da kemijskom metodom liječenja (tabletama) nisu izliječili niti jednog svog pacijenta, te kako još uvijek nema načina za istrijebiti mentalne bolesti. Razlog tome jest kako kažu njihovi kolege doktori opće medicine, kirurgije i sl. što još uvijek nemaju nikakav materijalno/znanstveni dokaz da tablete uopće utječu na određeno „nenormalno“ ponašanje (koje je takvim proglašeno od strane njih samih). Znači nema dokaza da postoji veza između onoga što prozivaju mentalnom/duševnom bolešću sa tjelesnim, pa samim time nemaju dokaza da ijedan od lijekova korišten kroz povijest u psihijatriji zaista liječi tu bolest. Baš naprotiv, većina pacijenata ostaje trajno psihološki oštećena i u stanju još gorem nego prvotno.



U današnje vrijeme njihova dijagnostika traje izrazito kratko (brojna iskustva spominju razgovor s psihijatrom u trajanju do 8 min, nakon čega su im prepisani lijekovi), te je primijećeno da što je osoba bolje zdravstveno osigurana, to je veća šansa da će joj dijagnosticirati veći broj poremećaja pa je čak i institucionalizirati. Kada zdravstveno osiguranje pacijenta zakaže, vrlo se brzo osobu proglašava zdravom. Barem tako kažu iskustva iz daleke nam Amerike.

Naposljetku, u ovom dokumentarcu možete vidjeti psihijatre koji su razočarani industrijaliziranom psihijatrijom, te napominju kako bi bilo kojoj osobi na planeti u ovom trenutku mogli dijagnosticirati barem 4 duševne bolesti ili poremećaja.



Ne treba zaključivati kako su sve činjenice iznesene u ovom filmu istinite, međutim neke su potvrđene i moguće ih je provjeriti. Najvažnije što ovaj dokumentarac čini jest potiče zdravorazumsko razmišljanje o „odozgo“ nametnutim pravilima i standardima „normalnog“ . Smatram da je važno da pojedinac bude svjestan da nije sve što je društveno legitimno, zapravo i ispravno. Sama činjenica da svatko od nas u svojoj glavi ima nešto što se već danas može prozvati bolešću, budi sumnju u samu instituciju koja to nameće, ali i paranoju... Jesam li luda? Jesmo li svi?

Ana Marija Tomašić

INTERNETSKE „FACE“
Čitajući članak u the Guardianu o najuspješnijim mladim ljudima u online sferi, odlučila sam neke pobliže proučiti. Ekipa koja se našla na 4. mjestu učinila se prikladnom,s obzirom da je hrana nešto čemu pridajem mnogo pažnje,ponajviše zbog toga što dopušta kreativnost- u ovom slučaju radi se o kombinaciji hrane i humora . Zovu se Sorted Food, i zapravo su You Tube senzacija. Broje četiri člana (Barry, Jon, Ben, Harry) a imaju od 26-27 godina i gotovo 800 000 You Tube sljedbenika.

U PUB-U SE RAĐAJU IDEJE
Ideja o modernoj kuharici rodila se u lokalnom pub-u, gdje su razmjenjivali recepte. Ben, ključni dio ekipe i obučeni kuhar bio je zgrožen hranom koju jedu, te im je redovno pripremao obroke ne bi li ih odvukao od nezdrave hrane. Barry (fotograf) se na inicijativu nadovezao- fotografijama i složili su studentsku kuharicu. You tube je uskoro postao savršena platforma za dijeljenje Sorted recepata i ideje o kuhanju u društvu široj publici. Tada su počeli stvarati danas široko poznate videe.



A SRŽ IDEJE JE...
...da hrana postane platforma za razmjenjivanje ideja o zdravijim alternativama studentskih obroka, upoznavanje novih ljudi i poticanje mladih da se više i strastvenije angažiraju u kuhinji,kroz zabavu. O sebi na svojim službenim stranicama kažu kako mogu zadovoljiti sve vaše prehrambene potrebe, bez obzira jeste li početnik ili profić. Dodaju kako su grupa „kompića“ koji samo žele dokazati da kuhanje ne mora biti ozbiljno.



OD SENDVIČA DO CREME BRULEE-A
Istinsko šarenilo njihovih gastronomskih interesa otežava mi proces izbora najkreativnijih recepata koji su ujedno i izvedivi u realnom vremenu i prostoru. Recepti prečesto sadrže namirnice koje bi trebalo potražiti na posebnim mjestima, u određeno vrijeme, što je za većinu studenata koji žele hranu ovdje i sada, prevelika gnjavaža. Ono što bih istaknula je njihovu kreativnu uporabu različitih vrsta mesa, zbog toga što su neke vrste mesa za mlađu populaciju poprilično strane i ne spremaju se često u studentskim kuhinjama. Mesu su dali novu, nama bližu dimenziju.

*LOPTICE OD MAKARONA I SIRA
Tipičan Američki mac˙n˙cheese odveli su korak dalje stavljajući kuhano meso od rebarca u sredinu kuglice, uz pomoć najobičnijeg celofana. Naposljetku ih paniraju i izgledaju apsolutno fantastično. Čitav recept i proces kuhanja pročitajte na sljedećem linku:
Mac and cheese okruglice



*VEGE TORTILJE/LAZANJE
Sorted Foodovci nude recepte i za vegetarijance kojima su dosadila tipična, nekreativna vegetarijanska jela i žele malo promjene. Nisam često zadivljena vegetarijanskim receptima, ali ovaj me se itekako dojmio. Neki od sastojaka su špinat,gljive i češnjak. Kako napraviti, pogledajte na sljedećem linku:
Vege lazanje




Nakon gledanja mekoliko Sorted uradaka, garantiram da će vam se apetit otvoriti, a kreativnost izaći na površinu. Dobar tek!

Ana Marija Tomašić

U subotu, 10. svibnja u Hard Placeu ( klub u sklopu NSK ) održan je tribute Bobu Marleyu (Nesta Robert Marley), povodom 33. godišnjice smrti oca reggae zvuka ( 11. svibnja) . Tribute band i roots reggae grupa Brain Holidays, nakon dva uspješna tribute tuluma prošle godine, vratila se na mjesto zločina i priredila tulum dostojan legende. Ulaznice je bilo moguće kupiti samo na ulazu u klub na dan koncerta koji je službeno počeo u 22 i 30. Svirka je uistinu počela u 11 i 15 kada su se svi reggae fanovi ispred i oko Hard Placea okupili ispred bine, i kada su svi članovi benda bili na broju.

Logo benda

Prije početka samog koncerta, u reggae su posjetitelje uvele egzotične reggae melodije roots selekcije, i par uranjenih entuzijasta koji su se neumorno njihali na svaku puštenu stvar. Ambijent samog kluba pozivajući je i ugodan uz arhivirane plakate koncerata svjetskih imena u Zagrebu na zidovima, te su cijene, na veliko iznenađenje, više nego pristupačne. Tako ćete u Hardu svijetli Staropramen i tamni Tomislav platiti svega 28 kn, što je za jedan klub, i više nego prihvatljivo. Kad dodamo trošak dvije ulaznice koji iznosi prihvatljivih 60 kn, za nezaboravnu atmosferu- niska cijena.




Ja u Hard Placeu, neposredno nakon dolaska

Bend je odmah publici nadoknadio čekanje već od prve odsvirane stvari, dok je Brain Holidayse publika dočekala gromoglasnim pljeskom, i dojmom da mnogima nije prvi put na njihovoj svirci. Svirali su hitove poput Exodusa, No woman no cry, I shot the sheriff i mnoge druge. Osim trenutnog frontmena, sjajan je bio i bivši član benda pozvan na stage. Od trenutka kada je otvorio usta i ispustio ton, mogla sam bez problema zatvoriti oči i zamisliti Marleya, a ne Hrvata srednje visine,bez kose. U redu, tu je možda pomoglo i pivo, ali poanta je jasna. Interpretirao je legendu i više nego zadovoljavajuće.



Sljedeći dio benda koji valja istaći jest basist koji je majstor svog zanata, iako niti jednom tijekom nastupa nije otvorio oči. Oprostit ćemo mu, jer kakav bi to tribute band Marleyu bio, ako barem jedan član benda ne bi bio vidno „naduvan“. Dva prateća vokala, dvije mlade i zgodne djevojke, moju su pažnju zaokupile već svojim stajlingom, u tipičnim Jamajkanskim haljinama u crno-žuto-crveno-zelenoj kombinaciji, te maramama na glavi koje često viđamo u reggae spotovima. Osim atraktivnog izgleda, pljenile su pažnju i snažnim i dobro izvježbanim glasovima,ipak dopuštajući dominaciju glavnog vokala. Puhački dio benda dodao je posebnu čar zvucima koji su dopirali sa bine. Sve u svemu, vrlo su skladni i dobro izbalansirani.


Brain Holidaysi

Dva sata svirke proletjelo je brzinom svjetlosti, imala sam dojam da su svirali 30 minuta. U stankama između pjesama, isticali su da je novi album u prodaji, u Dallasu i kod njih osobno, kako to obično biva na svirkama, ime albuma je "Save Peace Babylon Delete". Uz Marleyeve hitove, odsvirali su i par svojih, sa vrlo pozitivnim reakcijama iz publike.

Mnogi možda smatraju da reggae svirka nije idealna za ludu zabavu i ples, ali Brainsi su itekako dokazali suprotno, uz pun Hard Place rasplesanih ljubitelja reggaea, koji su nakon odlaska benda s bine, tradicionalno tražili još, a još su i dobili. Tko još nije bio na reggae svirci, od srca preporučujem da ode i osjeti potpuno drugačiju vibru i pozitivnu energiju ljudi koji su došli zabaviti se i uživati. O dobro provedenoj večeri svjedoči i činjenica da zbog atmosfere koja me apsolutno ponjela, nisam uspjela uhvatiti kvalitetnije fotografije od priloženih. Bilo kako bilo,palac gore za super provod. One love!

Brain Holidayse možete lajkati na slijedećem linku:

Brain Holidays na Facebooku

Njihovu svirku na Anteni Zagreb pogledajte ovdje:

Iron Lion Zion - Brain Holidays

Fotografije snimili : Ana Marija Tomašić i Jure Dundović


Ana Marija Tomašić

POČETAK

Jann Wenner je u studenom 1967., u San Franciscu osnovao sada kultni časopis Rolling Stone, sa 7500 $ početnog kapitala u džepu i vizijom velikog lista. Desna ruka osnivaču bio je Ralph J. Gleason, utjecajni glazbeni kritičar kojem je fokus bio na jazz i pop glazbi. Osnovna ideja lista bila je progovarati o kulturnim tekovinama, točnije o politici i pop kulturi. Naziv lista, unatoč pretpostavkama većine, nema veze sa Stonesima, već je ime dobio po pjesmi Muddy Watersa iz 1950.

(Jann Wenner)

Prvi broj velikog lista bio je daleko od onoga što danas poznajemo: tiskan je u novinskom formatu, crna boja tinte prevladava, a naglasci su bili jednobojni i mijenjali se iz broja u broj- podsjećao više na New York Times, nego na časopis koji će RS postati. Format tabloida i stranice koje se mogu preklopiti, moguće, govore i o sadržaju – od samih početaka, redakcija je prigrlila tradicionalne novinarske standarde i distancirala se od underground novina tog kaotičnog doba, s kojima je bio uspoređivan. Već u prvom broju Wenner je dao jasnu poruku o tome što želi da ovaj list bude : „ Nije samo o glazbi, već i o stavovima i stvarima vezanim uz nju.“. Već naslovnica ide u tom smjeru- glavni članak prvog broja bavio se Monterey Pop festivalom : „Visok trošak glazbe i ljubavi“ , a ozbiljnost potpuno tekstualne naslovnice razbija Lennonova slika . Slike su upotrebljene kao ilustracija teksta, koristilo se ono što je bilo dostupno i jeftino, bez pretjeranog razmišljanja o vizualnom dojmu. Iz redakcije RS-a priznaje Jann Wenner : „ Na početku, nismo imali pojma što radimo ili čemu služi naslovnica. Činjenica da smo imali Lennona na prvoj naslovnici bila je spoj slučaja i sreće. Imali smo razvikanu fotografiju iz njegovog filma How I Won the War. Ta fotografija, sad shvaćamo , jasno je pokazala kulturni i politički put koji je odredio Rolling Stone“. Zanimljivo je da su upravo Beatlesi bili najzastupljeniji bend na naslovnicama, pojavivši se više od trideset puta- u ovoj ili onoj kombinaciji. Na naslovnicu su dospijevale samo utjecajne individue- tu su čast imali na samom početku, osim Beatlesa, Tina Turner, Jimi Hendrix, Jim Morrison, Janis Joplin, Eric Clapton i brojni drugi.

70-TE

Sedamdesete su za RS značile promjene – mijenja se format papira, a okreću se i četverobojnom tisku. Valja istaći i činjenicu da je 1970. objavljeno prvo tribute izdanje časopisa, u čast Jimi Hendrixa koji je te godine preminuo, dok je nakon njega uslijedila i Janis Joplin. Ovo je značilo kraj početka Rolling Stonea, baš kao što je baš ova naslovnica u čast Hendrixu postavila svojevrstan standard za sve buduće naslovnice. U ovom je razdoblju list imao pomoć velikana gonzo novinarstva – Hunter S. Thompsona,koji je kasnije objavio svoj Strah i prezir u Las Vegasu upravo u ovoj tiskovini. Vrijedna isticanja jest Thompsonova „Otimačka odiseja Patty Hearst“ – serija članaka koji su periodično objavljivani iz jednog broja u drugi, o bogatoj nasljednici,članici političke skupine i lažnoj žrtvi otmice. Ova je priča listu donijela još veće povjerenje čitatelja i podigla ozbiljnost tematike časopisa.


(Članci o Patty Hearst)

70-ih i naslovnica postaje nešto čemu se posvećuje više pažnje. Časopisu koji je nebrojeno puta pomicao granice i diktirao agendu, sa više od 45 godina staža na tržištu, pridružuje se velika Annie Leibowitz. Nekada studentica umjetnosti iz San Francisca, sada je postavila standarde velikih RS naslovnica sve do danas. Može se pohvaliti sa više od 140 snimljenih naslovnica, od kojih su neke uistinu povijesne.


(Lennon i Yoko)

THOMPSON-WENNER

RS nalazi svoje mjesto ostavivši traga na povijesti političkog novinarstva, uz već spomenutog i brojne druge prominentne autore poput Camerona Crowa, Lestera Bangsa, Joa Kleina i druge. Iz navedenih razloga, u ovom periodu čitati Rolling Stone značilo je određenu pripadnost pop kulturi, kojom se, između ostalog, list bavi. Bilo je govora o Thompsonovu konfliktu sa Wennerom prilikom pokrivanja Vijetnamskog rata, ali unatoč tome, Thompson do svoje smrti 2005. ostaje član redakcije, s nešto manje stvarnog angažmana. Angažman mu se, navodno, smanjio upravo zbog situacije kada je Thompson po Wennerovom naputku zapeo u Vijetnamu kada su se ostali reporteri već vraćali i kada je situacija eskalirala. Ako je vjerovati kuloarskim pričama, Thompson je nakon povratka zamjerao Wenneru i odlučio reducirati svoj angažman u listu za kojeg je dotad mnogo učinio.


(Thompson)

U KORAK S TRENDOVIMA

Na pragu novog desetljeća, list skreće sa svog kursa, i teži postati opće-zabavni časopis koji uključuje teme poput poznatih osoba, novoizašlih i klasičnih filmova, s obaveznim naglaskom na muzici. Ovih je godina pokrenut i „Hot issue“ RS-a koji je od strane mnogih okarakteriziran kao izlika za vruće golišave fotografije uspješnih slavnih osoba. Čast biti na Hot issue-u imali su, između ostalih, i Michael J. Fox, Britney Spears, Angelina Jolie, Kid Rock i kraljica raskalašenih zabava- Lindsay Lohan. Devedesetih list doživljava preobrazbu i okreće se mlađoj publici fokusirajući se na emisije za mlade, pop glazbi i svemu što mladi vole. Upravo su ih iz ovog razloga bombardirali kritikama, pod opaskom da „Naglašavaju stil a ne sadržaj“. Iako je za mnoge obožavatelje razdoblje zastranjenja lista, ali donosi, osim sadržajnih, i promjene u formatu. List se sada počinje tiskati na sjajnom papiru, u velikom formatu.

Do ulaska u 21. stoljeće nije bilo većih promjena u sadržajnom i formatnom smislu. Jann Wenner paralelno s pozicijom glavnog urednika od samog početka, gradi i svoj imperij težak 700 milijuna američkih dolara. Suosnivač je Rock'N'Roll Hall of Fame-a, što mu je donosilo i brojne kritike, kao i srdžbu onih koji svoje mjesto nisu našli u toj instituciji – bio je optužen da kandidate bira po osobnom nahođenju i naklonjenosti. Svejedno, nije teško zaključiti da je pitanje vremena kada će netko čovjeku s tolikom moći nešto prigovoriti – pa svi što gube se ljute. Osim Rolling Stonea, Wenner je u vlasništvu Men˙s journala te US Weekly-a.

Posljednja promjena formata lista dogodila se na rujanskom izdanju 2008., gdje je format postao manji – standardni magazinski format. Naslovnica je u studenom 2012. po prvi put tiskana na stranom jeziku, točnije španjolskom. Iz lista poručuju kako je želja bila napraviti takvu naslovnicu lista kao priznanje utjecaja na američku kulturu. Ako govorimo o sadržaju, list se u posljednje vrijeme trudi prikazati zaista široku paletu tema i sadržaja, pa pokrivaju čak i financije i izvještaje o dionicama. Iznenađujuće, s obzirom na stanje tiska u svijetu, tiraža raste. 2012. tiraža je procijenjena na 1,464,943 primjeraka.

HRVATSKI POČETAK

Listopad 2013. označava početak novog razdoblja za obožavatelje Rolling Stonea u Hrvatskoj. Izašao je 1. broj, na čijoj se naslovnici našao Goran Bare – hrvatsko utjelovljenje seksa, droge i rock and rolla. Naše izdanje je pod vodstvom urednika i izdavača Tonija Moškova a glavna urednica je Ela Radić, koja je u prvom broju opisala koliko joj je značio posjet RS središnjici u New Yorku. Objašnjava kako je dobiti licencu Wenner Medie dug i mukotrpan proces, ali se isplati, uzevši u obzir činjenicu da pravom ljubitelju glazbe nije teško izdvojiti sredstva za kvalitetnu informaciju o glazbenim i drugim zbivanjima, o čemu svjedoči i činjenica da muzikoljupci i dalje tragaju za vinilom koji ima posebnu čar .

Prvi Hrvatski broj se pozabavio i počecima RS-a, člankom Greil Marcusa. Marcus govori o počecima časopisa, kada naslovnica nije odgovarala onome o čemu list želi govoriti – nije prikazivala njegovu dubinu niti ono čemu je stremio. Osim intervjua sa aktualnim glazbenim umjetnikom, neizostavna je bila i kolumna kritičara Jona Landaua, koja detaljno i nepristrano komentira vruće glazbene komade. Osim kritike, Landau-ov rad je, kaže Marcus, odisao nepobitnim autoritetom. Nadalje, opisuje RS u njegovim ranim danima kao časopis o glazbi koji ne vrijeđa vašu inteligenciju. Nasuprot tim početnim , ne pretjerano slikovitim naslovnicama, Marcus za prvu pravu RS naslovnicu ističe fotografiju Elliotta Landy-a na kojoj su članovi The Banda fotografirani s leđa,na klupi kraj jezera, uz jednostavan dizajn Roberta Kingsbury-a tjerali su vas da poželite saznati tko je tko i o čemu se radi. Skrivena poruka naslovnice je bila da svatko može biti osoba na slici. Kingsbury je učinio mnogo za vizualni identitet lista, i pod njegovim su vodstvom naslovnice RS-a stvarale povijest.


(The Band naslovnica)

Danas, Rolling Stone je i dalje više od časopisa, punom parom idu naprijed, kotrljajući se na kamenju koje su izgradili sposobni ljudi kroz više od 40 godina rada časopisa.

službena stranica RS-a,link

Svi znamo čemu "trava" služi pri rekreativnoj upotrebi. Osjećaj omamljenosti i pojačanog osjeta, te opći učinak promjene stanja svijesti uslijed djelovanja THC-a na moždani sustav. S druge strane, povijest uporabe kanabisa kao ljekovitog sredstva seže u 27 st. pr. Kr.

KROZ POVIJEST
Kineski car Shen Nonga , poznat i kao otac kineske medicine, tada je uvrstio kanabis u svoju „farmakopeju“ (zbirku ljekovitog bilja) i tamo je uvršten kao pogodan lijek za sve bolesti. Uporaba konoplje kroz povijest bila je prisutna u drevnom Egiptu, Indiji i Grčkoj. Kroz srednji su se vijek razvile brojne debate zbog opijajućeg učinka ove biljke koja je bila legalna sve do početka 20. stoljeća, kada je konzumacija postupno ograničavana i naposljetku zabranjena.

LEGALIZACIJA U MEDICINSKE SVRHE
Danas se ponovno otvaraju javne rasprave o pozitivnim učincima biljke na čitav tjelesni sustav, prevenciju brojnih bolesti ali i ublažavanje simptoma brojnih neizlječivih bolesti. Razmatra se legalizacija prema Europskom modelu gdje bi oboljelima bilo omogućeno u ljekarnama kupiti ljekovito ulje kanabisa. Zaključno sa Rumunjskom, države koje su legalizirale uporabu u medicinske svrhe i dalje zabranjuju rekreativnu konzumaciju.


EUROPSKA HRVATSKA?
U Hrvatskoj će teško oboljeli ipak morati pričekati ako se odluče za alternativan sustav liječenja. Početkom godine dekriminalizirano je posjedovanje marihuane za osobnu upotrebu, no to je do daljnjeg jedina promjena po ovom pitanju.

POKUŠAJI
Rick Simpson, kanadski aktivist za legalizaciju medicinske marihuane ovih je dana posjetio Hrvatsku sa namjerom da pokaže blagotvorne učinke ovog načina liječenja, koji je u njegovom slučaju izliječio karcinom. Ovakav učinak još uvijek nije znanstveno dokazan, ali medicina danas službeno priznaje dobrobit marihuane u liječenju pacijenata. Ipak, kod nas još neko vrijeme neće biti većih promjena, sve dok se udruge i inicijative ne naoružaju timovima stručnjaka koji će priči dati i znanstvenu težinu.



LJEKOVITO ULJE
Ono što je od „trave“ moguće dobiti ilegalno, na ulici jesu indika ili sativa. Vi dakako ne znate što ste dobili, ukoliko ste prosječni laik na ovom području, s obzirom da biljka nije deklarirana (što bi bilo moguće u slučaju da se legalizira). Sastojak koji je potreban za ljekoviti učinak jest ekstrakt ulja cvijeta ženske biljke kanabis indike. Navedena tekućina nema sastav ulja,niti masne kiseline, dok formom podsjeća na navedeno. Upravo indika ima povećani postotak CBD (kanabidiol) koji u sebi nosi ljekovita svojstva. O samoj proceduri dobivanja ulja, možete čitati na brojnim stranicama posvećenim medicinskom kanabisu.



RIJEČI STRUČNJAKA
U srednjoj sam školi od profesorice iz biologije, vrhunske intelektualke svog područja, čula kako je vrlo moguće da znanstvena istraživanja o ovom području nisu provedena ili im rezultati nisu objavljeni zbog toga što to dakako ne ide u prilog velikim farmaceutskim industrijama koje ostvaruju golem profit na tretiranju najkritičnijih bolesnika. Tada je napomenula i da se biljka godinama koristila kao prirodan pesticid koji nije štetio domaćim životinama i plodnosti tla.

Link:
kako ulje funkcionira?

HRVATSKA I DALJE BEZ PRIRODNOG LIJEKA
Pomaci su mali ali su prisutni. Procesi su dugotrajni, skupi i teško je promjeniti način ljudskog razmišljanja koji je godinama išao u suprotnom pravcu. Ipak, iz struke poručuju kako u hrvatskom zdravstvu postoje mnogo urgentniji problemi koje valja regulirati od regulacije lječenja marihuanom. Unatoč tome, ovoj se biljci stoljećima ruši ugled zatvorenim načinom razmišljanja oslonjenim na poruke onih s vrha, koje ne moraju biti točne. Isto tako, ono što našem zdravstvu nije toliko važno, sigurno je važno pojedincima kojima je možda upravo ovakav način lječenja jedini spas.


Izvori: http://www.jutarnji.hr/-od-kanabisa-radim-lijek-za-tumor-i-zaradujem-dvostruko--diler-sa-splitskog-podrucja-prodaje-ulje/1100079/

http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Medicinska-marihuana-Europljani-u-ljekarne-a-Hrvati-kod-dilera

http://www.simpson-oil.com/

http://cannabis.org/

Na sjednici Gradskog vijeća grada Rijeke u četvrtak 27.3., vladajuća koalicija je nadjačala riječku oporbu te je prihvaćena Odluka o komunalnom redu prema kojem će se ispijanje alkoholnih pića na javnom mjestu kažnjavati sa 500 kuna. Prije no što je odredba prihvaćena, gradonačelnik Vojko Obersnel izazvao je lavinu reakcija mladih riječana na društvenim mrežama gdje su najbrojniji članovi stranica: „Kont nije mjesto,Kont je život“ te „Prosvjed protiv mini-prohibicije u Rijeci“. Obersnel ipak poručuje kako je ostvaren kompromis prema kojem će moratorij na kazne trajati do 2015. godine. U tom će se razdoblju građanima koji prekrše odluku slati opomene, a nakon toga će se iste i novčano kažnjavati. Iako pobornici odluke tvrde kako ova odluka nije attack na mlade, činjenica jest da se upravo njih ova odluka najviše tiče.

Svrha odredbe je, poručuju, smanjenje materijalne štete kao posljedice pijanog vandalizma, obavljanja nužde na javnim površinama i slično. Gradu je,naravno, isplatljivije privređivati novac od kazni koje će provoditi komunalni redari, nego u centru grada osigurati javni toalet (koji neće biti veći dio vremena zaključan kao onaj na Delti). Jasno je da nitko nema izričitu želju urinirati po javnim površinama, pa i ako ima, takav bi se vjerojatno priklonio intimi uriniranja između četiri zida ukoliko bi grad to omogućio. Vandalizam je pak, po mom mišljenju, nešto što se ovom odlukom neće iskorijeniti. Za pojedince koji duboko u sebi nalaze potrebu za destrukcijom i devijantnim ponašanjem, uvijek će se naći mjesta i vremena kada će svoju namjeru i ostvariti. Takvo ponašanje ne opravdavam ali i samo vrijeme će pokazati da se ovom odlukom vandalizam neće iskorijeniti.

Ipak, postoje iznimke : dopuštanje konzumiranja alkoholnih pića na javnim površinama, kada se one koriste temeljem odobrenja sukladno aktu kojim se uređuje davanje na korištenje javnih površina i drugih nekretnina u vlasništvu Grada za postavljanje privremenih objekata te reklamnih i oglasnih predmeta. Jednostavno rečeno, ukoliko novci od konzumacije alkohola idu izravno u ruke Grada Rijeke, vandalizam i pijani ljudi im neće smetati. Riječki vlasnici klubova će također profitirati, ukoliko se mladi ne odluče na grupnu sabotažu.

Iako iz riječke vladajuće koalicije naglašavaju kako se odluka odnosi na svih, jasno je tko u priči o mini-prohibiciji najviše gubi – oni koji najmanje imaju. Valja uzeti u obzir kako je Rijeka treći grad po veličini u RH te se velikom većinom u skladu s time kreću i cijene alkoholnih pića u gradskim klubovima. Ako ne većina, barem polovina riječke mladosti si uistinu ni u kom pogledu ne može priuštiti ispijanje pića u nekom od riječkih kafića,bila ona alkoholna ili ne. A zamislite tek da vam je rođendan! Bolje da ga proslavite sami. Za čašćenje u klubovima prosječni student ili srednjoškolac jednostavno nema sredstava.

Osim debljanja gradskog proračuna, ukoliko u slijedećih šest mjeseci ne nastupe veće promjene, doći će i do narušavanja jedne od najtrajnijih riječkih tradicija- okupljanje ispred Konta ( legendarno okupljalište ispred hotela Continental u centru Rijeke). Bila sam klinka kada mi je tata prvi put pričao kako se njegova ekipa u one dane „klošarila“ pred Kontom. Nazvali to klošarenjem ili kakvim drugim nazivom, činjenica jest da mladi ne izlaze van da bi počinili kazneno djelo, prouzročili štetu i sl., već se okupljaju da bi se družili i zabavili. Da problem nije u samom činu ispijanja alkohola, pokazuje i činjenica da se oni koji si to mogu priuštiti u kafićima mogu „prebiti od cuge“, te svejedno raditi nered i uzrokovati probleme u kafiću ili izvan njega.


(1982. na Kontu)

Odlukom grad želi stvoriti sliku Rijeke koja nije realna. Većina je mladih,pa i starih generalno razočarana u društvo u kojem živi, bez velike nade u bolju budućnost ili budućnost uopće. Stoga se većina riječana i onih koji se tako osjećaju ovom odlukom osjeća izdano. Ionako nade u prosperitet i bolju budućnost jenjavaju, uskoro će i razonoda koštati one koji nemaju sredstava za ispijanje skupih pića u klubovima. Grad Rijeka primjerom Marije Antoanete neizravno poručuje : "ako nemaju kruha, nek' jedu kolače".

Ana Marija Tomašić

Ako želite protivnicima odluke pružiti podršku, to možete učiniti na slijedećim linkovima:

Kont nije mjesto, kont je život

Prosvjed protiv mini-prohibicije u Rijeci

Prva nedjelja u ožujku ove godine za većinu je ljudi bila samo datum, dok je za Rijeku taj dan označio krunu petog godišnjeg doba – maškara. Na dan Međunarodne karnevalske povorke 10 100 sudionika u 117 karnevalskih grupa prodefiliralo je riječkim Korzom, umaskirano u kreativno šarenilo boja i oblika. Ono što je manje poznato jest da pripreme za povorku traju tokom cijele godine, da se u maske ulaže puno truda i promišljanja kreativnih šilica, novčanih sredstava te živaca. Ništa nije nastalo preko noći, kako se to možda čini na dan karnevala kada se sve šareni. Riječko nebo je prepoznalo važnost događaja, pa nas je ove godine poštedjelo kiše. Posjetioci su tako mogli vidjeti povorku u punom sjaju.


(Vežički kampaneli iz ptičje perspektive)

Cijelu povorku pogledajte ovdje ( Vežički kampaneli : 325min)

SAM SVOJ MAJSTOR

Proteklih sam godina u povorci sudjelovala u karnevalskoj skupini PSHG, svoje srednje škole, gdje je tradicija samostalno izraditi maske. Pa unatoč tome što nismo uvijek izgledali najsjajnije, svatko je znao koliko je truda uložio u svoje karnevalsko ruho. I ove su godine gimnazijalci sami skrojili maske "Susačkih mlikarica".



´GLE LAVA, ISPADNE MU GLAVA (REP)

Odlazak u drugi grad dodatno je potaknuo karnevalski duh, te sam ove godine u povorci sudjelovala kao član karnevalske skupine „Vežički kampaneli“. Uz velik trud i napor čelnih ljudi Kampanela, nekoliko dana prije u ruke smo dobili svoje maske. Tako smo od 80-ak „civila“ tu nedjelju svi postali „Kralj lavova“ . Ranom smo se zorom 2. ožujka okupili u kvartu bauljajući pospano oko alegorijskih kola (čitaj: garaža za hranu,piće i izvor muzike), čekajući svoj red na bojanje lica dok smo, još uvijek ležerno ispijali pića i privlačili pažnju prolaznika. Uskoro je došlo vrijeme za pokret pa smo laganim korakom, uz glasnu muziku i povremene zastoje stigli u grad vladajući cestom lišenom automobila. Iako bi na bilo koji drugi dan toliki hod predstavljao problem, uz alkohol, uzbuđenje i veselje, posljedice sam osjetila tek danima poslije. Susreti s drugim skupinama i interakcija sa slučajnim prolaznicima, daju još veću čar posebnom danu. Osmjesi djece koja sramežljivo gledaju u nas i duh neznanaca koji su nam užem spustili zdjelu fritula sa prozora zgrade bude ponos i osjećaj pripadnosti, a nude i odmak od ponekad depresivne svakodnevice, bijeg u neki drugi svijet, u nekoj drugoj koži. Do kraja povorke brinulo nas je samo – hoće li nam lavlji repovi otpasti . U svakom pojedinom trenutku trajanja povorke,na svakoj od 5 pozornica, iscrpljivali smo svu svoju snagu, euforično plešući, mašući, ispijajući nebrojene čaše vina. Kraj povorke, ipak, ne znači i kraj zabave. Baš suprotno – zabava se nastavlja dok noge služe.


( na samom ulasku u centar grada )

GLAS NARODA

Unatoč opisanom hedonističkom aspektu povorka u sebi krije mnogo više. Od samih je početaka karneval u Rijeci poznat kao kritičar društvene stvarnosti obavijen velom humora i satire. Tako je nerijetko vidjeti goleme glave omraženih političara na alegorijskim kolima, karikature koje predstavljaju viđenje elite kroz oči „običnih“ ljudi. Na taj se dan, kroz parodizaciju i grotesku, ismijava ono što zapravo ljude boli i tišti te pritom nitko nije pošteđen. Rijeka tako podiže srednji prst svoj negativi, uz vječni moto : KREPAT, MA NE MOLAT!


(Referendum???)


(Nadan Vidošević iza rešetaka)

Vidimo se na Riječkom karnevalu 2015.!


*autor 5. fotografije : Jure Dundović
autor ostalih fotografija : Denis Flego

Do slijedećeg posta...
Ana Marija Tomašić

Davno su prošla vremena kada su se tetovaže poistovjećivale sa zatvorenicima, pa ipak, čini se da je društvo još uvijek velikom većinom skeptično,iako ih nalazimo u tradiciji brojnih naroda.Što je uzrokovalo duboke predrasude o osobama sa vidljivim tjelesnim modifikacijama u formi tetovaža i piercinga? U svrhu boljeg razumijevanja osoba koje se odlučuju na neizbrisiv trag tinte na koži, te ukrašavanje dijelova tijela nakitom, razgovarala sam sa onima koji su svoje iskustvo podijelili iz prve ruke.

•Renato (21) : „Prvi pirs sam napravio sa 16, 17 godina, prvu tetovažu sa 18. Bol je potpuno različita. Kod pirsanja je par sekundi neugode i nije pretjerano bolno, dok kod tetoviranja bol prelazi više u iritaciju i neugodu, naročito ako traje više od 2 sata. Nisam požalio. Tetovaža i pirs za mene znače neku vrstu estetike i ljepote, kao i neku vrstu modnog dodatka. Tetovažama pridajem veću važnost, subjektivne su. Nastavio sam s tetovažama jer imam viziju u glavi što želim imati na tijelu i znam i zašto. Nije mi važno hoće li ljudi to shvatiti ili ne. Pirseve sam odlučio skinuti jer sam osjećao da moram postati ozbiljniji i da ne zadovoljavaju moje vlastite kriterije estetike, ali bi ponovio na nekom drugom mjestu na svome tijelu.“



Većina se, baš kao Renato, nakon prvog puta brzo odlučuje za daljnju realizaciju svoje vizije. Iskustva i motivi su različiti, iako skeptici vole ukazivati na doživotno žaljenje kao neizbježnu posljedicu ove vrste tjelesne modifikacije.

•Katarina (20) : „Imam pirseve na pupku, jeziku, Christina piercing, Angel bites. Najviše je bolio Christina piercing. Nikad više ne bi ponovila.Pirs na pupku je otpao zbog loše kvalitete pirsanja. Jezik sam rasparala kad sam bila na Light music festivalu prošlo ljeto, skinula sam ga sama. Ostao mi je jedan iznad usnice, kojeg sam prvog pirsala. Više ništa u životu ne bih pirsala -previše problema premalo živaca.“
Christina piercing - Venus piercing, ženski genitalni piercing
Angel bites- dva piercinga u Monroe stilu, iznad usne


•Petra (20) : „Prvi pirs napravila samsa 14 godina,onda sa 15 i 17. Ništa mi ti pirsevi ne predstavljaju - tad su bili valjda znak neke ludosti. Svejedno, ponovila bih sve. Tetovažu sam napravila sa 18 godina, nisam požalila, nije boljelo i predstavlja mi životni moto.“



• Tena (20):"Piercing sam željela još dok sam bila u sedmom razredu, ali naravno, roditelji koji niti inače tome nisu bili skloni, smatrali su tu želju samo još jednim pubertetskim hirom. Međutim, kako su godine prolazile, moja želja je ostala i piercing sam cijelo vrijeme htjela na istom mjestu, ispod usnice. Napokon, želja mi se ostvarila za 19. rođendan kad mi je dečko platio pirsanje. Bilo me je jako strah dok sam išla prema salonu, ali sve je bilo gotovo u sekundi i ništa nije bolilo. Nisam požalila u niti jednom trenutku, čak u zadnje vrijeme razmišljam kako ću si u narednih par godina sigurno napraviti još jedan. Piercing mi se jednostavno sviđa, a za razliku od tetovaže, u bilo kojem trenutku u životu ako mi se mišljenje promijeni, mogu ga i izvaditi."



Neki imaju više sreće u samom procesu, dok druge manjak profesionalnosti tjera na uklanjanje piercinga, što dakako ostavlja trag. Svejedno, čini se da ni loša izvedba ne utječe na općenit pozitivan stav mojih sugovornika.

•Iva (20) : „Piercing sam napravila sa sedamnaest .Bilo me jako strah,na svu sreću nije bio opravdan i nije boljelo. Taj piercing na obrvi za mene nije imao posebno značenje,svidio mi se. S vremenom mi je počeo smetati te sam ga odlučila skinuti,zbog čega i danas imam vidljiv ožiljak zbog kojeg požalim što sam se odlučila na to. Unatoč tome, moj stav prema pirsanju je pozitivan.“

• Tea (20): „Pirsala nisam ništa, ali imam dvije tetovaže, obje su na mjestima koja nisu vidljiva što mi je važno jer živimo u konzervativnoj zemlji. Prva je nastala na 17. rođendan, nije boljelo i jako mi je draga. Za drugu sam se odlučila godinu kasnije i imala sam problema od početka, tetoviranje je bilo bolno, te je loše napravljena, iako je rađena u provjerenom studiju. Malo mi je žao, ali se nadam da ću jednoga dana moći to popraviti. Obje mi imaju svoja značenja, ali s vremenom na to i zaboraviš, postanu dio tebe pa gotovo da ih vise ni ne primijetiš. Ponovno bih se tetovirala, ali kad budem sigurna što. “

Iako mnogi moraju promišljati o mogućim motivima za tetovažu, neke tetovaže predstavljaju neizbrisive tragove koje bližnji ostavljaju na pojedincu, te tako odaju počast voljenima. Neke su rezultat prilike koja se neočekivano ukazala, a neke druge rezultat dugoročnih želja.

•Matea (23) : „ Kada sam imala 22 godine mi je umro djed, a ja sam tražila način da ga zauvijek zadržim uz sebe pa sam se ove godine tetovirala. Odluku nisam olako shvatila jer nisam htjela napraviti nešto što ću požaliti, zato sam si dala vremena za razmišljanje dok ne budem sto posto sigurna i dok ne nađem nešto što će ga najviše obilježavati. Odlučila sam se za slovo M jer sam ga odmalena iz dragosti zvala Mika. Tetoviranje je trajalo skoro 2 sata. Izdržala sam bol koja je pred kraj za mene postajala neizdrživa, ali svejedno bih to ponovila.Sumnjam da ću se ponovno tetovirati jer bi bilo koja druga tetovaža umanjila vrijednost ove koju već imam .“



•Marko (21) : „Sa 17 godina tetovirao sam sliku moje pokojne mame, za koju nikad neću požaliti. Boljelo je ali izdržljivo.Drugu sam napravio sa 20, istetovirao sam Posejdona, budući da ću postati pomorac. Nije mi žao i ponovio bih sve.“

•Marin (25) : „Prvu tetovažu sam napravio s 23. Nisam razmišljao o tetovaži sve dok nisam doznao da mi je prijatelj počeo tetovirati (samouk). Nije me ništa boljelo iako sam u početku bio malo skeptičan. Tetovaža mi znači puno zato jer je prva i radila mi ju je draga osoba. U planu je još njih.“

•Jelena(27): „ Sa 18 godina sam se tetovirala, željela sam to dulje vrijeme. Motivirala me čvrsta odluka, željela sam da se ono što osjećam manifestira i fizički. Tetoviranje me nije boljelo, iako sam upozorena da na vratu najviše boli. Moguće da sam zbog uzbuđenja blokirala bol. Nisam se susretala sa mnogim ograničenjima zbog tetovaže, iako sam jednom propustila poslovnu priliku. Unatoč tome, ponovila bih sve.“



Riječi mojih iskusnih sugovornika, ukazuju na činjenicu da svaka tjelesna preinaka ima neispričanu priču u svojoj pozadini, po kojoj sam uspjela samo zagrebati. Ne treba suditi po fizičkome, svatko u sebi nosi razlog. Bez obzira na dojam, ništa nije crno – bijelo, većina su nijanse. Onima koji su imuni na nijanse preostaje okrenuti glavu.


Ana Marija Tomašić